...pa da, tu sam, valjda...
ej ljudeki... opet me dugo nije bilo... malo sam se uljenila... a i inspiracija mi je za k**ac... i nemam pojma kaj da pišem... ja vas i dalje čitam iako vas ne komentiram baš svaki put... istina, falite mi, ali jednostavno ne znam... neću zatvoriti blog, nego ću samo uzeti „godišnji“... možda se vratim na jesen... ako nekome falim, 
moj msn je nresman@net.hr...
pa onda, vidimo se, čujemo se, chitamo se...
lijepo se provedite na praznicima, na moru ili u gradu, potpuno svejedno... samo ludujte i zabavljajte se... 
konačno je došlo vrijeme za to... 
i ljubite... 
ja vas sada napuštam... papa
ah... opet ja...
mislim da je krajnje vrijeme da napišem post... i ostavim par komentara...
hmmm... tema?? nemam inspiracije... al ajde da nešto naškrabam...
svi ste više manje skužili da sam u postove pisala o svojoj prošlosti... i to o događajima koji su mi se dogodili prije nekoliko godina... željela sam vam ukratko opisati svoju prošlost da znate s kime to imate posla...
nisam vam se javila dobra dva mjeseca zato što me ulovila strka u školi, pa treba njegovat vezu s dečkom, pa se prijatelji ne smiju zaboraviti... a i starci konstantno zanovijetaju... i tak, ma znate kak je... al evo, javljam se... da znate da sam živa... i da još uvijek mislim na vas... uskoro ću napisati malo dubokoumniji post... a do tada budite mi pozdravljeni... pusek...
...tu sam...
nakon što sam poljuljala predivno prijateljstvo vezom i prekidom ga konačno uništila, bila sam tužna... nisam pala u depru ali nije mi bilo svejedno... ostala sam bez jedine osobe koja me tada razumjela... bilo mi je teško ponovno se suočiti s ljudima... bilo je teško pretvarati se da sam nešto drugo, da sam kao drugi, kako bi me prihvatili...
dojadila mi je ta gluma, ta želja da im se svidim... nakon nekog vremena sve osobe oko sebe sam ostavila i krenula dalje... upoznala sam dosta osoba nakon te nesretne ljubavi... neki su me zaista razumjeli, neki su samo prošli kroz moj život...
bilo mi je važno samo da ne budem sama...
taj strah da nemam nikoga kraj sebe me izjedao iznutra... bojala sam se vezati... ali istovremeno sam se bojala i toga da ne ostanem sama... trebala mi je samo osoba s kojom ću popričati i ništa više... mnogo ljudi zna ponešto iz mog života... svatko neki dio... nikome nisam htjela reći sve, nego sam sa više osoba podijelila neke trenutke u svom životu... samo Jedna Osoba zna sve... cijeli moj život... od početka...
e ljudeki oprostite što vam se nisam prije javila, opet sam bila u gužvi... a i nije mi se dalo pisat novi post... ali sada sam opet s vama... i vi ste sigurno presretni zbog toga...
...igra...
već sam vam rekla da sam nakon onog prekida pala u depresiju iz koje sam se jedva izvukla... zamalo sam se ubila, ali sam uspjela (SAMA) prebroditi kretena i promijeniti se, nažalost u krivom pravcu...
O LJUBAVI I PRIJATELJSTVU KOJE JE MOGLO BITI NEŠTO VIŠE...
nakon što sam konačno prihvatila prekid i shvatila da je tako najbolje, krenula sam dalje živjeti... počela sam se družiti s ljudima i sklapati neka prijateljstva... bila su površinska ali ako ništa drugo bar sam imala s kime pričati...
i kako sam upoznala nove ljude, tako sam upoznala i njega... i stvarno smo se razumjeli... bili smo drugačiji od ostalih ali i jedan od drugoga... zbližili smo se... postali smo pravi prijatelji... zaljubili smo se ali nitko nije imao hrabrosti prvi priznati... i tako dvije godine... i ja sam odustala od te ljubavi i odlučila ostati samo na prijateljstvu... nedugo nakon toga priznao mi je da me voli već dvije godine... a ja sam se rasplakala kao mala beba... znala sam da ne laže... to, da me voli, se vidjelo u njegovim očima, riječima, pogledu... a moja ljubav prema njemu je slabila... kada sam se konačno odljubila od njega, on mi je priznao da me voli... i što sad?? I što sam mogla učiniti?? što drugo nego biti s njim i pokušati oživjeti ljubav... i bilo nam je lijepo, sve dok ja nisam shvatila da je to bila velika pogreška... rekla sam mu kako stvari stoje i razumno smo se rastali... ostali smo prijatelji, ali naravno ne onakvi kakvi smo bili prije veze... zapravo ostali smo u kontaktu, a životni putovi se razišli...
danas žalim zato što ta veza nije dulje trajala... i zato što nisam imala hrabrosti priznati ranije dok sam voljela... žalim zato što se ta veza nije ranije dogodila... ali u isto vrijeme se kajem zato što se uopće dogodila... da nije, mi bi i dalje bili prijatelji, najbolji prijatelji... a ne ovako, samo poznanici...
žalim...
oprostite što se nisam prije javila... škola nije dala... a i s dečkom treba biti... 
a i bio je tu i tulum od kojeg se još nisam naspavala...
...ja biram...
nakon onog velikog promašaja od veze s onom osobom postala sam ono što nikada nisam željela... postala sam tako hladna, okrutna, užasna osoba... ne znam tko me uopće htio za prijatelja... zapravo, tada nisam imala niti jednog pravog prijatelja... da sam ga imala, možda bi me urazumio i pokušao promijeniti (kao što to Netko jest)...
s nikime se nisam vezala, nikoga nisam prihvatila, nikoga nisam željela blizu sebe... nisam željela da me netko ponovno onako povrijedi... pretvorila sam se u glumicu... kada sam zavodila bila sam jedna osoba, a u vezi potpuno druga... to ih je tako zbunjivalo... a meni je to bilo zabavno...
samo sam željela da me drugi vole, da me žele, da me sanjaju... željela sam biti voljena, željela sam osjetiti kakav je to osjećaj...
JA SAM BILA ONA KOJA ODLUČUJE S KIM ŽELIM BITI, KADA I NA KOJI NAČIN...
željela sam da drugi vide i osjete kako je to kada te netko ostavi, povrijedi... KADA TE EMOCIONALNO UNIŠTI... htjela sam da netko drugi osjeti kako je to kada nekoga VOLIŠ a onda te ta osoba RAZOČARA...
da, priznajem, bila sam grozna... i učinila sam neke grozna stvari... ali kajem se... žao mi je... neke greške sam ispravila (koliko sam mogla), većini (onima koje sam zaista povrijedila) sam se ispričala za to što sam im učinila...
makar sam ja učinila nešto slično što je onaj lik meni, mislim da nitko nije osjetio ono što sam ja s tom osobom... nitko nije bio toliko razočaran, toliko jadan... nitko od njih nije prolio toliko suza koliko sam ja zbog onog gada...
otkrila sam vam još jedan dio svoje prošlosti za koji sam mislila da nikada ne ću reći većem broju ljudi... ali vama jednostavno moram...
...ubio me zamalo...
nakon par neshvatljivih postova, dajem vam jedan normalni... ajmo reći da je normalan... mislim morate znati što se točno događa u mom životu kako biste me shvatili... nadam se da ćete shvatit bar nešto... potrudit ću se da ne pišem onako da samo ja razumijem...
prvo da pojasnim prijašnje postove... On je jedna velika osoba...
jedna osoba je osoba koja me u prošlosti jako povrijedila... dakle, to su dvije osobe (On i jedna osoba)... kužite?? inače, rijetko kad pričam o njemu... malo ljudi zna tko je on... ali da bi me razumjeli morate znati sve...
uglavnom, ukratko... jedna osoba je bila moja najveća nesreća, a naša ljubav nemoguća... ja sam ga voljela, iskreno voljela... bio je moja prva (prava, velika) ljubav... prevario me... nije mi rekao zašto, kako, kada... samo je to učinio...
danas mi je drago zbog toga... jer da smo ostali zajedno, imala bih samo problema u životu...
nakon našeg prekida, bila sam jadna... uvijek i vječito sama, tužna, uplakana... bila sam sva nikakva... jedva sam ga preboljela... ni sama ne znam kako... trebalo je puno vremena... pala sam u veliku depresiju... jednom sam prekršila svaku mjeru... htjela sam se ubiti... zbog gada... zbog osobe kojoj ništa nisam vrijedila... zbog osobe koja me nije znala cijeniti, poštovati, voljeti... zamalo sam si uništila život... zbog osobe koja to ne zaslužuje... mislila sam da ću time nešto promijeniti... mislila sam da će mi se vratiti kada vidi da volim toliko da ne mogu živjeti bez njega... kada je čuo što sam htjela napraviti, samo se nasmijao... ajme, kako me taj čovjek upropastio... i znam da nisam jedina kojoj je tako nešto napravio... zašto sam mu to dopustila... o zašto?? toliko sam propatila zbog njega... toliko sam suza prolila... a čemu?? a kome?? osobi kojoj moje suze nisu značile ništa... nisam mogla vjerovati kako može postojati tako okrutna osoba, osoba tvrdog srca... kada bi me vidio, samo bi se opako nasmijao i okrenuo... ostavio me, uništio, iščupao mi srce i nikada više vratio na mjesto (to je učinio netko drugi, ali o tome ću nekom drugom prilikom)...
nakon godine dana (meni se to razdoblje činilo kao nekoliko stoljeća) živnula sam... sprijateljila sam se sa par osoba... tu mi je pomogao jedno novonastalo prijateljstvo (koje se danas drži na tankoj niti nažalost)...
u međuvremenu sam nekako završila neki (ne znam točno koji) razred... nisam se mogla koncentrirati na učenje i to su pokazale moje ocjene...
ali glavno da sam ja krenula dalje... nisam ga zaboravila, ali ne govorim o njemu... gotovo nikad... ostavio me, povrijedio me, uništio... ali nije me ubio... i to je važno... mogu ja i bez njega... ne treba bi netko tko će me samo mučit i ismijavat...
Nadam se da vam je sad nešto jasnije o meni... i mojoj prošlosti... mojoj nesreći...
...ah ta promjena...
On mi je pomogao... da se promijenim... On je radio na mom biću.. On je želio od mene napraviti normalnu osobu... osobu sa svojim stavom... želio Je da imam samopouzdanje... i da vjerujem u sebe i svoje mogućnosti... vjerovao Je u mene kada nitko drugi nije... pružio mi Je sve što sam tada trebala... bio mi Je podrška, rame za plakanje, najbolji prijatelj... ON JE ŽELIO NAPRAVITI OD MENE OSOBU KOJA ĆE ZNATI CIJENITI SVE OKO SEBE... On je Taj koji Je želio i uspio u svom naumu... barem djelomično...
opet ja i moji dubokoumni postovi... kao i na prošlom blogu... valjda će te mi to oprostiti... nadam se... s vremenom će te razumjeti o čemu ja to pričam... i shvatit će te me... nadam se...
i da, sviđa mi se biti opet tu... vidim da ima ljudi kojima se sviđam...
HVALA VAM...
promjena ili ne??
pokušao me promijeniti... ali Mu ja nisam dala... ali On je svejedno uspio... barem djelomično... ne znam kako Mu je to uspjelo... čudna je On osoba... ali u pozitivnom smislu... znate na što mislim??
nekada davno bila sam samo jedna mala djevojčica puna snova, želja i planova vezanih za budućnost... jedna osoba ih je samo tako uništila... oni su nestali... sve je palo u vodu... zamalo sam se predala... zamalo sam mu dopustila da mi uništi život... zamalo sam mu dopustila da me ubije...
kako sam glupa bila...
ni sama ne znam kako sam se izvukla iz tog pakla... ne znam... bila sam na rubu... ali spašena sam...
sigurno ste zbunjenim ovim postom, kao i onim prije... pojasnit ću vam sve... ali postupno... kad se naviknem na novu stvarnost...
...ponovno tu negdje...
hmmm... da... ovaj... pa ovak...
nakon dosta vremena vraćam se u ovaj svijet... ali ovoga puta u potpuno u drugačijem izdanju... samo što ni ja sama ne znam točno u kojem...
danas se dogodilo nešto užasno... Otišao Je... i nikada se neće vratiti... i nikada Ga više ne ću vidjeti... žao mi je što Je otišao... znam, godine su učinile svoje... i alkohol... i cigarete... i to se moralo dogoditi... ionako će nas sve jednog dana pokositi smrt... ali nema razloga da se ubijam razmišljajući o tome... kada dođe, doći će... i protiv toga se ne možemo boriti... nažalost...
e da, zamalo zaboravih... SRETNO VALENTINOVO SVIMA... i onima u vezi, i zaljubljenima i samcima...
